Amber Hagerman bila je tipična devetogodišnja djevojčica. Sa roditeljima i mlađim bratom je živjela u Arlingtonu, u Teksasu, voljela je da vozi bicikl i bila je u timu izviđača. Uopšte, njen život ni po čemu se nije razlikovao od života miliona djevojčica koje su devedesetih godina odrastale u Americi. A onda je jedno strašno zimsko popodne, sve to promijenilo, piše Istorijski zabavnik.
Bio je 13. januara 1996. godine. Kako bi iskoristili što više od sunčanog, zimskog dana Amber i njen petogodišnji brat Riki odvezli su se biciklima do parkinga ispred jedne napuštene prodavice. Neko je tu postavio rampe za bicikle i sva djeca iz kraja su tu dolazila da se voze i igraju.
Nakon nekog vremena, Riki je riješio da ide kući i Amber je ostala sama. Samo nekoliko trenutaka kasnije, oteta je.
Penzionisani 78-godišnji automehaničar Džim Kevil bio je jedini svjedok zločina. On je živio nedaleko od parkinga i video je crni (ili plavi) pik-ap kako staje i kako vozač grabi djevojčicu i gura je u kamion. Amber je vrištala i otimala se, ali jednostavno nije bila dovoljno jaka.
Džimi je odmah pozvao policiju i ekipa je bila na licu mjesta za nekoliko minuta.
Džimi je otmičara opisao kao “bjelca ili hispano muškarca, starog od 25 do 40 godina, prosječne visine i građe”. Ovo nije mnogo pomoglo. Situacije da potpuni stranac otme dijete bile su ekstremno rijetke i teške za rješavanje baš zbog toga što nije bilo mnogo dokaza od kojih može da se krene. Ipak, policija je detaljno počela da pretresa okolinu naročito tražeći crni (ili plavi) pik-ap.
Više od 50 policajaca i federalnih agenata tražilo je Amber. U potragu se uključila i porodica, ali i komšije i prijatelji i uskoro je čitava zajednica očajnički tražila djevojčicu.
Nažalost, ništa nije pomoglo.
Pet dana nakon otmice, slučajni prolaznik koji je šetao psa pronašao je tijelo djevojčice u potoku koji je nadošao zbog oluje koja je bjesnila prethodne noći. Mjesto je bilo udaljeno manje od 10 kilometara od parkinga sa kog je Amber oteta.
Bila je potpuno naga, osim jedne čarapice koja je ostala na nozi. Autopsija je pokazala da je otmičar držao Amber živu bar dva dana nakon kidnapovanja. Bila je pretučena i silovana prije nego što joj je prerezan vrat.
Policija u Arlingtonu zaključila je da je nabujala voda tijelo donijela na mjesto gde je pronađeno i da je nemoguće utvrditi gdje se prije toga nalazilo. Ni forenzika nije bila od velike pomoći. Voda je sprala najveći dio dokaza sa tijela i detektivi zapravo nisu imali odakle da krenu.
Telefon u stanici zvonio je s vremena na vijreme i ljudi su dijelili određene informacije, ali na kraju – svi tragovi su se pokazali lažnim.
Sve do danas, slučaj otmice i ubistva Amber Hagerman ostao je neriješen.
Vijest o tragičnoj sudbini Amber Hagerman kao požar se proširila Amerikom. Na televiziji ju je vidjela i izvesna Dajen Simon iz Fort Vorta u Teksasu i priča ju je mnogo potresla. Iako nije poznavala ni Amber ni njenu porodicu, i sama je bila majka i duboko je saosjećala sa roditeljima nesrećne djevojčice.
Tako je i došla na ideju koja je na kraju promenila svijet.
Dajen je otišla na lokalnu radio stanicu sa revolucionarnom zamisli. Ako mediji već izdaju upozorenja o nadolazećim olujama i vremenskim neprilikama, zašto ne bi javljali i o slučajevima otmice dece?
Da je lokalna zajednica odmah saznala da je Amber oteta možda bi neko video pik-ap i dojavio policiji. Možda bi djevojčica bila pronađena živa.
I ideja je zaživjela!
Prvo su mediji u Teksasu započeli saradnju sa lokalnom policijom kako bi zajednički razvili sistem upozorenja u slučaju otmice djece. Tokom 1996. druge jurisdikcije širom države su počele da uspostavljaju slične sisteme za obavještavanje javnosti i vremenom je osnovan američki nacionalni „Amber alert“ program.
Iako je princip isti, „Amber alert se ne zove svuda tako. U Džordžiji je “Levijev poziv” (u znak sjećanja na Levija Frejdija), na Havijima “Mejli Amber alert” (u znak sjećanja na Mejli Gilbert), u Arkanzasu “Morgan Nik Amber alert” (u znak sjećanja na Morgana Nika) i na Juti “Rejčel alert” (u znak sjećanja na Rejčel Ranijan). U Srbiji se taj sistem zove “Pronađi me”.
Amber alert se ne oglašava uvijek već samo kada policija procijeni da su ispunjeni svi, unaprijed dogovoreni kriterijumi.
Funkcioniše tako što se u slučaju nestanka nekog djeteta, informacija širi putem notifikacija na mobitelu, SMS-a, interneta, na televiziji, radiju, bilbordima, kako bi doprla do što više ljudi, odnosno alarmirala javnost.
Na taj način, građani, ukoliko imaju bilo kakve informacije, mogu to odmah da prijave policiji.
