“Ovim projektom, gospodin Pavlović je dokazao da nacija na obje obale rijeke Drine nikada ne može biti razdvojena ili zaboravljena.”
Rekao je ovo sada već davne 1992. godine tadašnji premijer Srbije, kada je zvijezda Slobodana Pavlovića bila na vrhuncu. Danas, samo nekoliko dana nakon njegove smrti, o Slobodanu Pavloviću se samo glasno ćuti.
PIŠE: SLAVEN RISTIĆ
Nakon tragične pogibije u SAD, od funkcionera i ličnosti iz društveno – političkog života Republike Srpske i Srbije, ni glasa o Pavloviću.
U bijeljinskoj čaršiji već godinama se vodi debata o tome da li je Pavlović ovakav ili onakav, a njegova ulaganja u rodni kraj bila su omiljena tema lokalnih teoretičara zavjere. Da li je i kakav bio, nije tema o kojoj govorim. Porazna je činjenica da su tog čovjeka prvi zaboravili oni kojima je najviše učinio i koji ne bi smjeli i trebali da ga zaborave.
O njegovoj smrti nije se oglasio ni Senat Republike Srpske, čiji je član bio, niti bilo ko iz javnog života drage nam Republike.
Pitao sam se zašto i ne mogu da kažem da sam došao do definitivnog odgovora. Ali, sve mi se čini da je razlog tome Slobodanova različitost od onoga na šta su ljudi na našem podneblju navikli. Čovjek koji je zaradio dolare na “divljem zapadu”, a trošio ih na spomenike u pitomoj Semberiji, ne može i ne smije biti zaboravljen za jedan dan.
I neće biti. Iza njega su, osim vizije o novom gradu pored Drine, ostali i spomenici koje je darovao našoj, ali i budućim generacijama. Spomenik najvećem srpskom guslaru ispred Gradske biblioteke u Bijeljini, crkva Hristovog Vaskrsenja u rodnom selu, rekonstruisana sinagoga u Doboju, samo su neki od projekata po kojem će buduće generacije pamtiti “Slobodana iz Čikaga”.
Iako nije dobio eulogije koje je zaslužio od onih koji su, makar po funkciji, bili dužni da mu odaju posljednju počast, uvjeren sam da će Slobodan Pavlović tek protokom vremena, kada godine očiste žito od kukolja, dobiti mjesto kakvo zaslužuje.
