Izuzmemo li neki nepredviđeni razvoj događaja, predsjednički izbori u SAD 2024. biće revanš između sadašnjeg predsjednika Joea Bidena i bivšeg predsjednika Donalda Trumpa. Iako bi većina Amerikanaca bila sretnija da se nijedan od njih ne kandidira, ova dvojica su izbor s kojim će se vjerojatno suočiti u novembru.
Izbori se već smatraju prijelomnim događajem koji će imati dalekosežne posljedice na američku demokraciju i njezin pristup ostatku svijeta, piše za Foreign Policy Stephen Walt, profesor međunarodnih odnosa na Harvardu.
Što se tiče prvog pitanja – vjerojatnih posljedica kod kuće – izbor je jasan. Trump je osuđeni prevarant, seksualni zlostavljač i dokazano nesposoban biznismen, piše Walt. Takav je bio i tijekom svog predsjedničkog mandata. Njegova predanost demokratskim načelima i vladavini prava ne postoji, ali postoje zabrinjavajući znakovi da on i Republikanska stranka namjeravaju iskoristiti drugi mandat za kažnjavanje političkih protivnika i pretvaranje SAD-a u de facto autokraciju.
Međutim, ako se okrenemo vanjskoj politici, razlike nisu tako velike. Iako se mnogi sada boje da bi drugi Trumpov mandat imao dramatične učinke na vanjsku politiku SAD-a, razlike će biti manje značajne nego što se misli. Trump će biti nepouzdan, živahan, bezobrazan i osion – posebno prema američkim NATO saveznicima – baš kao što je bio tijekom svog prvog mandata.
Ali u drugim aspektima, drugi Trumpov mandat možda se ne bi razlikovao toliko od onoga što bi Biden učinio ako izbori još četiri godine na vlasti. Da biste to shvatili, razmislite kako će se obojica nositi s nedvojbeno tri najvažnije stavke na dnevnom redu današnje vanjske politike: Ukrajinom, Kinom i Bliskim istokom.
Ukrajina
Bidenova administracija je bila odlučna u Ukrajini od početka rata, unatoč protivljenju nekih članova Republikanske stranke i rastućem pesimizmu o sposobnosti Kijeva da dobije rat ili oslobodi izgubljeni teritorij. Ukrajinci i njihovi zapadni pristaše zabrinuti su da će Trump prekinuti potporu SAD-a i ostaviti Ukrajinu ovisnom o pomoći koju može dobiti iz Europe te na milost i nemilost ruske vojske.
S tipičnom bombastičnošću, Trump se hvalio da bi mogao riješiti rat “u jednom danu”, a zatim je blebetao svašta kada su ga pitali želi li da Ukrajina pobijedi. U skladu s tim, mogli biste pomisliti da bi Trumpovi izbori donijeli veliku promjenu u politici SAD-a.
Ali evo problema: Biden će vjerojatno slijediti sličan put ako osvoji još jedan mandat, čak i ako ga nastavi na drugačiji način. Ratna sreća okrenula se protiv Ukrajine 2023. godine i iako njezini pristaše neprestano smišljaju optimistične planove za preokret njezine sudbine i oslobađanje teritorija koji je Rusija nezakonito osvojila i anektirala, njihove su nade gotovo sigurno iluzorne, a ministarstvo obrane to vjerojatno zna.
Biden i njegovi suradnici neće to priznati prije izbora, jer bi to dovelo do sumnje u njihovo dosadašnje postupanje u ratu. Međutim, ako ostanu na dužnostima, vjerojatno će vršiti pritisak na Kijev da usvoji realnije ciljeve i krene prema nagodbi.
Vjerujem da bi Biden to učinio na odmjeren način i pokušao pomoći Kijevu da postigne najbolji mogući dogovor, piše Walt. Nasuprot tome, Trump bi vjerojatno pokazao istu diplomatsku vještinu koju je pokazao u svojoj amaterskoj romansi sa sjevernokorejskim liderom Kim Jong-unom (dakle, nikakvu) i bio bi skloniji rezati i bježati. Šira poanta je, međutim, da će obje administracije pokušati pregovarati o prekidu rata nakon siječnja 2025. godine, a rezultirajući dogovor vjerojatno će biti puno bliži ruskim deklariranim ratnim ciljevima nego onima Kijeva.
Kina
Tijekom svog prvog mandata Trump je odlučno prekinuo s ranijom američkom politikom gospodarske suradnje s Kinom i pokrenuo loše osmišljen trgovinski rat koji je naštetio američkom gospodarstvu i imao mali ili nikakav učinak na bilateralni trgovinski deficit koji je trebao ispraviti. Biden je preoblikovao ovaj pristup i osnažio ga, nametnuvši strože kontrole izvoza s namjerom da ograniči kineske napore za ovladavanjem u nekoliko ključnih područja napredne tehnologije.
Odbacujući otvoreni protekcionizam, dužnosnici Bidenove administracije branili su ovaj pristup kao usko usmjeren na pitanja nacionalne sigurnosti – “malo dvorište” s “visokom ogradom”. Veličina dvorišta, međutim, nastavlja rasti, a konfrontacijski pristup Kini jedno je od rijetkih pitanja oko kojih postoji snažan stranački konsenzus.
Iz tog razloga, američka politika prema Kini neće se mnogo promijeniti bez obzira na ishod izbora u studenom. Službene izjave Bidenove administracije i prethodne Trumpove administracije identificirale su Kinu kao jednu od glavnih prijetnji globalnoj dominaciji SAD-a, a to je stajalište danas još izraženije. Trump bi mogao zauzeti nešto više konfrontirajući stav prema američkim saveznicima u Aziji (koje je stalno optuživao da se pretjerano oslanjaju na američku zaštitu), ali ih ne može napustiti ako se ozbiljno želi suprotstaviti Pekingu.
Zaključak: kada je riječ o odnosima s Kinom, i Biden i Trump bi u svom drugom mandatu svirali po istim notama.
Bliski istok
S obzirom na neuspješnu američku politiku prema Bliskom istoku, mogli biste pomisliti da bi i Biden i Trump jedva čekali promijeniti kurs 2025. Nažalost, nema razloga očekivati da će se bilo koji predsjednik u budućnosti ponašati drugačije nego u prošlosti. Doista, upečatljivo je koliko su se ova dva vrlo različita predsjednika slično ponašala kada su se bavila ovom nestabilnom regijom.
Trump je napustio nuklearni sporazum koji je ograničavao iranski nuklearni program, preselio američko veleposlanstvo u Izraelu u Jeruzalem i zatvorio američki konzularni ured za palestinska pitanja u Washingtonu. Također je imenovao gorljivog zagovornika izraelskih doseljenika za američkog veleposlanika u Izraelu.
Njegov mirovni plan ismijavao je dugogodišnji cilj SAD-a o rješenju s dvije države te podupirao ideju diplomata (i zeta) Jareda Kushnera za arapsko-izraelsku normalizaciju. Rezultirajućim Abrahamovim sporazumom uspostavljeni su diplomatski odnosi između Izraela i Bahreina, Maroka, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Sudana (koji je sada zahvaćen građanskim ratom) i nisu učinili ništa za rješavanje nevolje pet milijuna Palestinaca koji žive pod izraelskom vlašću na Zapadnoj obali i Gazi.
Što je Biden učinio kad je naslijedio ovu situaciju? Pogoršao je dodatno. Unatoč obećanju u kampanji da će ponovno sklopiti nuklearni sporazum s Iranom, posustao je sve dok izbori u Iranu nisu doveli tvrdolinijaše na vlast i učinili povratak na Zajednički sveobuhvatni akcijski plan još težim. Rezultat: Iran je sada bliže atomskoj bombi nego ikada.
Biden i američki državni tajnik Antony Blinken postupali su prema Palestincima jednako kao i Trump, odgađajući ponovno otvaranje jeruzalemskog konzulata, ulažući malo truda u ponovno pokretanje mirovnog procesa i zatvarajući oči pred sve većim nasiljem izraelskih doseljenika na Zapadnoj obali, koje tolerira, ako ne i otvoreno podržava, najekstremnija desničarska vlada u povijesti Izraela.
Baš kao i Trump, Biden i Blinken umjesto toga usredotočili su se na ulagivanje Saudijskoj Arabiji, u potpunom preokretu Bidenovog obećanja u kampanji da će saudijskog prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana tretirati kao izopćenika zbog njegove uloge u ubojstvu novinara u egzilu Jamala Khashoggija.
Pod vodstvom Bretta McGurka, čija ga je prisutnost u republikanskoj i demokratskoj administraciji učinila možda najutjecajnijim arhitektom američke politike posljednjih godina, Sjedinjene Američke Države provele su prošlu godinu pokušavajući postići dogovor koji Saudijskoj Arabiji daje jamstvo sigurnosti (i neke druge koristi) u zamjenu za normalizaciju s Izraelom. Palestinsko pitanje ponovno je stavljeno na stranu, a savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan pohvalio se prošle jeseni da je Bliski istok “tiši nego što je bio desetljećima”.
Trump je pokrenuo greške, Biden ih je nastavio
Ove pogreške – koje su počele s Trumpom, a nastavile se s Bidenom – izazvale su povratnu reakciju koja se čuje širom svijeta. Suočeni s izgledima trajne podređenosti i usporenog istrebljenja, Hamasovi borci pokrenuli su 7. listopada brutalan napad iz Gaze na pogranične zajednice u Izraelu. Njihov neobranjivo brutalan napad na izraelske civile bio je ozbiljan zločin, ali žestoki, neproporcionalni i nedvojbeno genocidni odgovor još je ozbiljnija mrlja na imidžu Izraela, američkom ugledu i svjetskoj savjesti.
I kako su Sjedinjene Američke Države, čiji je državni tajnik jednom rekao da će ljudska prava biti “u središtu američke vanjske politike”, odgovorile na ovu diplomatsku i humanitarnu katastrofu? Požurivanjem vojne pomoći vrijedne milijarde dolara zemlji čije su bombe već ubile više od 23.000 Palestinaca u Gazi (navodno zaobilazeći američki zakon u tom procesu), stavljanjem veta na rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a, koje pozivaju na prekid vatre, i odbacivanjem opširno dokumentirane prijave Južne Afrike Međunarodnom sudu pravde, kojom se Izrael optužuje za genocid, kao nezaslužene.
Dužnosnici Bidenove administracije navodno su zatražili od Izraela da ublaži svoje akcije, ali nisu zaprijetili smanjenjem potpore SAD-a. Očekivano, Netanyahuova vlada ignorirala je zahtjeve SAD-a. Nema razloga očekivati nešto drugačije bez obzira tko pobijedi sljedeće godine.
Da budemo sasvim jasni, ne kažem da će ovi izbori imati nulti učinak na vanjsku politiku SAD-a, piše Walt. Trump bi, primjerice, mogao pokušati izvesti SAD iz NATO-a, iako bi takav potez nedvojbeno bio dočekan ogromnim otporom establišmenta vanjske i obrambene politike. Mogao bi se prvenstveno usredotočiti na svoj domaći plan – i svoje dugoročne pravne probleme – što bi dodatno smanjilo njegov ionako ograničeni interes za vanjske poslove i težilo jačanju postojećeg statusa quo.
Trump je loše birao svoje kadrove za vanjsku politiku tijekom prvog mandata (i izazvao je neviđene stope fluktuacije osoblja), a ta bi tendencija mogla omesti provedbu američke politike i navesti strane vlade da se još više štite. Postojale bi suptilne razlike između Bidena 2 i Trumpa 2, ali ja bih se kladio protiv radikalne transformacije, zaključuje na kraju Walt, prenosi index.hr.
