Od samog svog začetka Evropska unija je bila klub za odabrane.
Industrijski razvijene zemlje, što se u modernom narativu izjednačava s boljim, demokratskijim. Kako je i sam Borel, šef diplomatije EU, svojevremeno izjavio: EU kao uređen vrt na jednoj i ostatak „divljeg, neuređenog svijeta” na drugoj strani. Mada je ta izjava nemušto objašnjavana i branjena, ona se ipak svodi upravo na takvu podjelu Evrope. Barem iz ugla njenog zapadnog dijela. Pri čemu se prvima divlji ne gade ako mogu da posluže njihovim ciljevima. Što se u četvrtak, 14. 12. 2023. godine, na sastanku Evropskog savjeta i pokazalo donošenjem odluke o otvaranju pregovora s Ukrajinom i Moldavijom.
Glasanju o ovoj odluci nije prisustvovao samo Viktor Orban, premijer Mađarske. Jedini glas razuma i osjećaja za realnost, jedini element iskrenosti u EU prema mnogim pitanjima koja muče Evropu i svijet.
Dvadeset godina od Solunskog samita, dvadeset godina obmana i obećanja, BiH se samo malo pomakla s mjesta na kojem je bila. Malo u pogledu prihvatanja od strane EU, ipak mnogo u pogledu situacije i uređenja od ratnih devedesetih do danas. I bez sumnje bi napredak bio još veći da nije bilo uplitanja sa strane, podmetanja koja su kočila svaki dogovor strana u BiH. Kao da nije bilo dovoljno što BiH kao društvo egzistira u stanju dubokih podjela, dolazili su nam strani namjerno, najčešće upravo iz te iste EU, koja jedva čeka da nas primi u svoj klub, i kvarili svaki interni dogovor i razumijevanje.
Dok se Srbi i Republika Srpska jedini krive za zastoj BiH na putu ka EU, Srbi i Republika Srpska u stvari jedini sve čine da do pozitivnog pomaka dođe. Uvijek prvi za stolom za razgovore, jasnih stavova, bez sakrivenih motiva, s jasnom političkom i svakom drugom porukom. Ali, ipak, uvijek i svakome krivi.
Ostali u BiH, prevashodno bosanski muslimani, sem punih usta prazne priče, za taj isti sto rijetko kad donose išta konstruktivno, sem obećanja i obmana. Zvuči poznato?!
Iako je članstvo u EU jedini politički i ekonomski cilj oko kojeg su u BiH saglasni svi lideri, sve partije i oba entiteta, građani odavno govore da od članstva nema ništa! Ne zato što BiH to ne može ili neće ili nije u stanju, nego zato što nas EU ne želi. Ili bar ne želi ovakvu BiH kakva je sad. A pošto isto tako ne želi da nas „prepusti” drugima, slijedi scenario koji nam već mjesecima zagorčava život i u kojem glavni glumac Kristijan Šmit, u ulozi visokog predstavnika, kroji sudbinu. Kroji BiH prema „šnitu” i mjeri Brisela i onih koji vladaju Briselom. Bez Republike Srpske.
Otuda oduzimanje imovine, oduzimanje nadležnosti, izmišljeni, skoro kafkijanski sudski procesi, uskraćivanje novca za razvojne projekte (jer zašto, uopšte, graditi nešto što ste već počeli da rušite?). Indikativno je da političko Sarajevo nije diglo glas ni zatražilo objašnjenje odluke za koju nije postojao ni konsenzus unutar EU – da se zemlji koja je u ratu preko noći dâ kandidatski status, a zatim donese i odluka o otvaranju pregovora, a cijelom jednom regionu koji i geografski i geopolitički pripada Evropi ponudi…. opet uslov, a šta drugo?
Možda problem Zapadnog Balkana, a time i BiH, jeste upravo taj što smo preblizu EU, pa je Brisel uljuljkan time da nemamo kud drugo.
Iskrenosti u politici može biti, ali je rijetko zaista i ima. Najčešća je na sastancima malog formata, iza zatvorenih vrata kada vam – pa i Srbima i Republici Srpskoj – svi priznaju da ste u pravu, ali da
oni, eto, ne mogu…
U nekoliko navrata je EU bila iskrena i prema BiH, ali u moru floskula na kojima su hiljade evropskih činovnika izgradili karijere i stekli imetak kakav bi rijetko kad i gdje, osim službujući u BiH, mogli steći – ta se iskrenost istanjila do pucanja. A i naša se nada istanjila od upinjanja da ispunimo sve zadate uslove i postignemo sve zadate standarde.
Novi izbori u EU u 2024. godini donijeće, nadamo se, jednu novu generaciju političara s više integriteta i hrabrosti. I više iskrenosti. Ne prema BiH, već prema EU, i stanju u Evropi u cjelini. Kada EU bude u stanju da samoj sebi prizna neke stvari, pa i svoje greške, možda će i za Zapadni Balkan i BiH, a time i Republiku Srpsku, biti mjesta u njoj. I da zaista ta nova EU bude po mjeri svih i za sve. I one koji su u njoj i one koji čekaju da joj se pridruže, kao ravnopravni partneri.
Nama Srbima ostaje da ostanemo čvrsti u vrijeme izazova i turbulencija, da ostanemo čvrsti u svojim pozicijama, ali uvijek za razgovor i dogovor, kao i dosad. Republika Srpska i sve u vezi s njenim očuvanjem u punom je kapacitetu naša crvena linija od koje ne odstupamo. Tom cilju je sve podređeno i oko toga nema pregovaranja.
Piše: Ana Trišić Babić
